Boris Režak NA DRUGI NAČIN: Život bez kompromisa

Boris Režak: "Neke stvari, verovatno, svako mora da prođe...". Foto: Na moj način
Boris Režak: "Neke stvari, verovatno, svako mora da prođe...". Foto: Na moj način

Boris Režak je 49. rođendan proslavio koncertom u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu. Budući da dobre stvari ne treba menjati i večeras će biti na istom mestu, samo što će ovog puta slaviti jubilarnih pedeset.

Uz čestitke i želju da mu sve sledeće godine, kad je posao u pitanju, budu kao protekla u kojoj su se nizali uspešni koncerti, a pesma “Gospodska ulica“ bila
istinski hit, evo prilike da ga malo bolje upoznate.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Boris Režak (@borisrezak)

■ Može li se reći da je za tvoj rodni grad Gospodska ulica ono što je nekada za Beograd bila Knez Mihailova?

– Dok sam živeo u Banjaluci bile su mi važne još neke ulice, koje su u produžetku Gospodske i u njima neki naši parkići. Teško je to porediti, jer nije realno. Često kažem – svi gradovi su gradovi, a Beograd je Beograd. Nisam znao da Gospodska ulica postoji i u Zemunu, a u Kolašinu su jednoj ulici nezvanično dali to ime, stavljajući stihove pesme.

■ Kad smo radili prošli intervju ispričao si mi da su te samo dva-tri dana delila od odluke da se tvoja porodica preseli u Novi Sad. Zašto si hteo da odeš iz Beograda?

– U tom periodu mi se nije dopadao način na koji smo funkcionisali. Nisam hteo da na taj način trošim svoj život, a onda smo napravili promenu u organizaciji porodice. Dogovorili smo se šta ćemo raditi, a hvala i prijateljima koji su mi pomogli da odlučim da ostanem na opštini Čukarica.

■ Veličina grada ume i da “udavi“.

– Nije lako, ali Beograd ima i mir i ludilo. Ovde sve možeš da nađeš. Imam tu sreću da ne moram da svkog jutra ustajem u oređeno vreme i idem u centrar ili drugi kraj da radim.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Boris Režak (@borisrezak)

■ Nedavno si na pitanje šta je ljubav odgovorio – postupci, svaki dan, postupci su bitniji od reči. Izlišno je da te pitam da li se toga držiš.

– Samo primer ima vrednost. Praksa, a ne teorija.

■ Da li si stih “ja sam na svom tek kad tebi pripadam“ oduvek nosio u mislima ili je susret sa Marinom doveo do ove “definicije“?

– Marina, Kira, Nora i Sergej su moje sidro i, naravno, moj otac i brat, a onda slede “pomoćni momenti“ – prijatelji.

■ Svojevremeno si rekao da se ne snalaziš dok slušaš komplimente, a protekle godine si ih dobijao iz dana u dan. Da li si se navikao na njih?

– Nisam… Znam da je lepo uputiti kompliment, volim to da uradim, ali su neki ljudi tako baždareni da ih stalno dele. Postidim se kad me neko hvali. Prijatno mi je kada kroz tu hvalu osetim dobru nameru, ali kad to rade ljudi iz mog društva dođe mi da ih prekinem u pola rečenice i kažem – ’ajmo nešto drugo. (smeh)

■ Čini mi se da su roditelji nekada decu “kritikovali za njihovo dobro“, a danas besomučno hvale decu takođe “za njihovo dobro“. Koje je “dobro“ bolje?

– Mi smo rasli u drugom ambijentu. Mislim da je dobro svoju decu hvaliti, motivisati. Njima to godi. Oni su male pametnice, ne treba ih ograničavati, već pustiti da visoko lete.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Boris Režak (@borisrezak)

■ Da li je tačno da si prvi honorar dobio kad si imao samo pet godina?

– Svirao sam bubanj s ocem, u njegovom bendu. To mi je bilo normalno. Meni je idol moj tata, koji je profesor muzike.

■ Da li mu se dopadaju sve tvoje pesme?

– Zna da mi kaže svoj sud. Moja karijera dugo traje, pa su se komentari već potrošili. Nedavno, kad sam bio u Banjaluci, suznih očiju mi je rekao da je ponosan i da ga moji uspesi drže u životu. Bio sam zatečen i beskrajno ponosan.

■ 2003. si snimio spotove za pesme “Anđeo“ i “Pokora“, zahvaljujući kojima smo te upoznali. Od tada si vodio mnoge bitke, nadajući se da će muzička scena postati bliža tvom poimanju umetnosti.

– Neke stvari, verovatno, svako mora da prođe. Nerviraju me bahati, nekulturni ljudi, pogotovo poslednjih dvadeset godina. Razočarao sam se. Ja sam, očigledno, umetnička duša, koja ima romantičarske poglede na svet. Neizbežan je sudar sa realnošću, ali ja se i dalje ne menjam. Imam svoj svet i neću da sebi “rušim Sneška“.

■ Šta radiš neposredno posle koncerata?

– Napavi se neki fini parti, pričam s ljudima, šalim se, a srce mi bude veliko kao planina. Potom odem kući, znajući da mi se te večeri desila jedna važna životna pobeda. Zahvalan sam što me ljudi vole i što mi se vraća energija koju im dajem.


 

 

 

■■ Tekst sam radila za Story

 

 

Podelite:

Povezane vesti