Sećanje na Balaševića: Danas bi napunio 73 godine, a ovako je govorio #2013

Danas bi proslavio 73. rođendan... Foto: Shutterstock.com/Ivica Drusany
Danas bi proslavio 73. rođendan... Foto: Shutterstock.com/Ivica Drusany

Da nije bilo jednog tužnog dana u februaru 2021. Đorđe Balašević bi danas proslavio 73. rođendan. Oni koji su ga voleli, a njih je zaista mnogo, to nisu zaboravili. Neki su danas slušali njegove pesme, neki šerovali jedan od mnogih citata, neki se prisetili koncerata na kojima su bili… Ja sam se setila intervjua, koji sam s njim uradila u proleće 2013. za magazin “Lepota i zdravlje“.

Bila su to dva-tri nezaboravna sata, koje smo Lidija Ćulibrk, Mladen Sekulić i ja proveli u njegovom domu. Tekst je bio veoma dug, pa sam izostavila delove koji su se odnosili na seriju koncerata, koja ga je u to vreme očekivala.

■ Kako vam zvuči kad se kaže “Đorđe Balašević uskoro slavi šezdeseti rođendan“?

Zastrašujuće! Ne osećam se tako! To što vidim iz ovog ugla, dok sedim isto je kao nekad – patike i farmerke. Sve me podseća na osamnaestogodišnjaka, a onda, kad uđem u lift, neki deda iz ogledala blene u mene, dok se ja pitam “ko je ovaj“. Uvek se trgnem… Imam rečenicu za publiku, koju je upotrebio jedan od klinaca koji me brani po društvenim mrežama, što mi je jako drago.

Kad je najavljen koncert, objavljena je fotografija na kojoj sam s nekom grimasom, kakve često pravim na koncertima, pa su krenuli komentari – vidi ga al’ je omatorio, pogledaj mu podočnjake. Tu dolazimo do te rečenice, koju izgovorim na koncertu, kad se posle dužeg vremena vratim u neki grad: „Gledate me i mislite – al’ je Đole propao, a odavno niste videli sebe“.

Sve u svoje vreme… Uvek se u pričama o detinjstvu vraćam na to da je najveća filozofija upravo u tim izrekama, koje smo slušali od baba i deda, ljudi na pijaci, kočijaša i sodara – “sve u svoje vreme“, “nek’ smo živi i zdravi“… Ne osećam se matoro, mada od nedavno imamo još jednu generaciju u porodici. Jovanina ćerka Simona je neviđeno čudo. Kad se rodila, krenule su uobičajene priče na koga liči, pa se onda moglo čuti – da li liči na mamu ili tatu, da li liči na babu, a na kraju se došlo do toga da li Olja liči na babu?

Definitivno ne! Pre par dana, kad je po dvorištu gurala kolica, fotografisali smo je. Kad smo kasnije gledali sliku, bilo je – ovo je baba?! Moja baba je nosila kecelju i maramu na tufne. Drugačije je i ne pamtim.

■ Nedavno, na konferenciji ProFemine, na kojoj je bilo veoma mnogo žena različitih generacija, pogledi su se najčešće zaustavljali na vašoj Olji. Da li osećate da je taj njen bljesak vaša zasluga?

Dok smo bili mlađi, govorio sam joj “jedva čekam da ostariš, pa da te niko drugi ne gleda osim mene“, ali to još nisam doživeo. Teoretske šanse postoje, ali za dvadest godina, kad se to možda i desi, više neću moći da se setim te rečenice. Već sada, kad dođem s koncerta, obavezno me pita – koliko si puta pogrešio tekst? Kad priznam da se i to desilo, odmah čujem – ulenjio si se, zato što samo gledaš fudbal na televiziji.

■ Činjenica da je koncert u Skoplju trajao više od četiri sata, potvrđuje da gledanje fudbala nije loše uticalo na vašu koncentraciju.

To je za hale malo mnogo, ali uvek pratim da li se publika meškolji. Nikad nisam dozvolio da počne da izlazi. Uvek na kraju koncerta, kad me zovu na bis, kažem “u redu, otpevaću vam još nekoliko pesama, ali ja znam, jer sam bio na svim Balaševićevim koncertima – vi niste ni svesni koliko vam se piški. Vidim da cupkate i uz spore pesme“. Naravno, tad se svi smeju…

■ Malo je ljudi koji imaju toliko poštovalaca kao vi, a da su u isto vreme non stop bili u prilici da im se izjave izvlače iz konteksta, da se zlonamerno analiziraju… Da li vem je to, kad sve saberete, oduzelo mnogo energije ili je u vama budilo inat?

Na neki način sam privilegovan što sam u Novom Sadu, koji osporava sve što postoji. Imao sam priliku da živim potpuno normalno, čak nenormalno normalno. Odem na neko mesto gde se čeka u redu i – čekam. Bilo je trenutaka kad bih uradio nešto lepo, što sam želeo da podelim još sa nekim osim sa članovima porodice, ali nisam imao s kim. Sećam se kad sam pravio po 14 koncerata u SC, što sigurno niko neće ponoviti… To je nešto posle čega možeš da se malo praviš važan. Onda sretnem ljude koji ne pevuše moje pesme i ne pale šibice na mojim koncertima, ali znaju da se nešto dešavalo, pa me pitaju – koliko si imao koncerata? Kad im kažem broj, odgovore – je l’, pa je l’ to bar bude dobo posećeno? Ne, pravio sam 14 koncerata za po 20 ljudi!

Bilo je trenutaka kad su bila baš velika osporavanja, pa čak i u poslednje vreme, kad radimo zaista velike koncerte. Nije ti svejedno kad pročitaš da je neko od kolega, a još češće koleginica, oduševio publiku u nekoj diskoteci, a znaš da u tom prostoru ne može da bude više od 600 ljudi. Pritom, niko i ne pomene da smo u Sarajevu imali 20.000 ljudi u Zetri ili da su na dan premijere filma “Kao rani mraz“ tapkaroši prodavali kartu za 30 evra. To nigde nije pisalo!

■ Verovatno ste zato pre dve godine rekli da su uspeh i usamljenost privesci sa istog lančića.

Izgleda da je tako. Drago mi je da moji najbliži znaju istinu, jer zbog njih sve i radim. Kad su neki Crnogorci slušali “Stari laloški valcer“ rekli su mi: „Da si ovakvu pjesmu napisao Crnogorcima, pored Njegoša bi ti digli mauzolej“, a meni su samo gledali da nađu grešku.

Moj deda, koji je živeo u ovoj kući, jednom je hteo da oko nje napravi ogradu, jer su mu mangupi krali ribizle i grašak. Onda je došao majstor i rekao: „Braca Đoko, napraviću vam finu, jaku ogradu, koja će vas nadživeti za sto godina“. E, onda mu je deda odgovorio: „’Ajd napolje, u Božiju mater, ti ćeš mi govoriti da će me ograda nadživeti“. Posle je napravio ogradu od nekih raskovanih buradi i letava, na koju smo se svi grebali i stalno dobijali tetanus, ali mu ona nije delovala kao nešto što će ga nadživeti. Tako je i s mojim pesmama…

Na koncertima, kad dođem do “Kalendara mog detinjstva“ stalno govorim: „Definitivno ću dobiti ulicu u Novom Sadu, a i sad, kad malo sporije prođem Trgom slobode, golubovi sleću na mene“. Onda, kad svi počnu da tapšu, kažem: „Vama je to smešno, a ja da bi dobio ulicu moram da obavim par formalnosti –
malo da umrem i tako“. Što se tiče pesama, mislim da ću još neke napisati, dok ne počnu da se sistematizuju antologije.

■ Da li je neka od tih vaših pesama nastala u trenutku ili na način, koji je bio toliko specifičan da ćete ga uvek pamtiti?

Putevi inspiracije su jako čudni, a ja nikada nisam pokušavao da ih razumem. Prave, velike pesme se dese. Recimo “Slovenska“, koja je toliko puta citirana, a ušla je i u knjige… Govorio sam Olji da imam pesmu i dok nisam napisao ni jednu jedinu reč. Znao sam da je tu… U to vreme, ma kolike tiraže imao, dobijao si studio na nedelju dana.

Poslednjeg dana, kad sam morao da završim snimanje, malo pre nego što ćemo krenuti za Beograd, dok sam popreko ležao na krevetu u kuhinji, rekao sam Olji da uzme olovku i odjednom joj ispričao celu prvu strofu. Dok smo se vozili za Beograd, stali smo u Batajnici, odmah iza semafora i tu sam napisao “Uplaši me sjaj, milion sveća kad se nebom popali, gde je tome kraj…“.

Rekao bi neko “to si smislio u kolima“, ali nisam. Te reči su bile tu, a ja sam bio samo relej. U studiju, dok su saradnici nameštali tehniku, napisao sam ostale stihove. Slično je bilo i sa “Dunjo moja“, “Vasa Ladački“, pa čak i sa “zezalicama“ kao što su “Boža zvani Pub“ ili “Ne volem“. Sve su izašle u jednom dahu, a ima i pesama koje se ne daju, kojima nikad nisam do kraja zadovoljan…

■ Svojevremeno ste svoj dom nazvali tvrđavicom. Da li su zidovi dovoljno debeli da vas sačuvaju od svega što se van njih nalazi?

Bilo je perioda kad smo se u njoj branili, ali je sve više doživljavamo kao dvorac. Sada možemo da se malo paradiramo, da organizujemo smene straže, da turisti dolaze da se ispred slikaju…

■ Verujem da bi to sa slikanjem teško išlo, tim pre što Novosađani kažu da nemaju mnogo prilika da vas sretnu. Ne volite da bez razloga napuštate svoj dvorac?

Moja nevoljenje slikanja je još i podnošljivo u odnosu na Oljino. Čim negde krenemo, odmah se pojavi neko s telefonom u rukama i rečenicom – možemo li da se slikamo s vama? Za par sekundi eto još nekoga, pa još nekoga… Kad se završi koncert i čarolija krene da se kruni, a slikanje počne, često kažem – onaj magarac na moru, s kojim se svi slikaju, danas ima slobodan dan pa ga ja zamenjujem. Dakle, nisam baš za slikanje, ali sa svojom publikom imam veoma dobar, ljudski odnos. Vrlo su retke prilike u kojima neko pređe granicu.

■ Pričamo nedelju dana pre no što će početi serija važnih datuma u vašoj porodici… Prvo će 29. aprila Olja proslaviti rođendan, pa je 7. maja vaša godišnjica braka i Aleksin rođendan, potom vaš rođendan… Koji se od tih datuma obeležava najbučnije?

Olji samo još štafetu nismo davali. Ona se toliko raduje rođendanu, da mi je žao što ih nema nekoliko u toku godine. Jednom smo, baš 29. aprila, bili u Londonu. Smešteni smo u nekom prijatnom, ali ne glamuroznom hotelu. Kad smo prolazili pored recepcije, recepcioner je rekao: „Gospođi je danas rođendan!“. Sve je za čas naučila da je to važan datum – i njega, i konobara, i portira. U vreme kad je imala drugačije prezime neki rođendani nisu proslavljeni, pa smo se trudili da joj to nadoknadimo.

■ Ponovo moram da se vratim na utisak, koji će žene imati kad budu čitale tekst. Sigurna sam da će mnoge reći “E, što ovaj moj nije takav“. Da li sebe doživljavate kao “divnog muža“?

Ne, jer mi se svakodnevno govori da nisam dobar, što je verovatno pedagoška mera. Svestan sam da imam mnogo mana, koje godinama nažalost dobijaju pravu formu, ali mislim da je vreme koje smo zajedno proveli neprocenjivo. Nekad je dovoljno da se ujutru pogledamo, pa da se blanko svađamo, ali uglavnom su to prelepi trenuci. Sve što me ponekad nervira i za šta mislim da nije trebalo da se desi, verovatno je neophodno da bi takva ličnost letela tako visoko. Kad nekoga učiš da leti, zapravo mu ne pomažeš u letu, već da padne, a mi smo uspeli da nađemo način da to što imamo ostane među oblacima.

Podelite:

Povezane vesti