Vedrana Rudan kakvu ćemo pamtiti: “Prvi put slobodna“

Govorila je: „Nisam hrabra, samo govorim ono što mislim“... Foto: Laguna
Govorila je: „Nisam hrabra, samo govorim ono što mislim“... Foto: Laguna

Bez obzira koliko ste intervjua uradili, uvek postoji destak koje nikada nećete zaboraviti. Nekad ih pamtite zato što je sagovornik bio posebno nadahnut; nekad je atmosfera bila posebna; nekad je neko od čijih reči mnogi strepe rekao da su vaša pitanja odlična; nekad je neko u trenutku upoznavanja opravdao ono što ste o njemu ili njoj mislili dok se niste sreli; nekad…

Intervju s Vedranom Rudan, koji sam uradila početkom marta 2013, za “Lepotu i zdravlje“, jedan je od tih “mojih desetak“.

Spremajući se za intervju sa Vedranom Rudan, poznatom hrvatskom književnicom, čiji blogovi izazivaju izuzetnu pažnju u svim zemljama bivše Jugoslavije, naišla sam na razgovor, koji je s njom vođen pre tačno godinu dana, u kojem je rekla: „Privatno sam možda najsrećnije biće koje sam u životu upoznala – imam muža kojeg obožavam, decu koja su po mojim kriterijumima savršena i koja me vole, ta deca imaju partnere koje takođe volim, unučicu koja je prevelika – da nije, nosila bih je u torbi. Dakle, savršeno sam srećna, ali nije uvek bilo tako“.

Budući da ne pamtim da sam proteklih godina pročitala, pa čak ni čula da neko kaže da je savršeno srećan, pre bilo čega drugog pitala sam Vedranu Rudan da li se i danas tako oseća.

Rekla je: „Ništa se nije promenilo, možda zato što mi za sreću malo treba – lova, zdravlje, ljubav“.

■ Šta Vas tera da reagujete skoro na sve što se dešava u svetu ili, kako se sada govori, u regionu, pa bila to dodela Oskara ili Severinine seksi fotografije? Da li bar nekad pomislite – ovo je zanimljivo, ali mrzi me da o tome pišem?

– Pisanje i čitanje mi nikad neće dosaditi, to su moje jedine istinske strasti. Sve što u životu radim, čini mi se, samo je ubijanje vremena dok se ne prihvatim onoga što me opseda. Sećam se svoje sreće kada sam u pokojnim sarajevskim “Malim novinama“, bilo je to pre 55 – slovima pedeset i pet – godina, ugledala svoju pesmu “More“.

„More je duboko, u njem plove ribe, one mu se raduju, jer u njemu žive“. Kad na svom blogu ugledam novi tekst, svaki put se podmladim za pedeset i pet godina.

■ Naišla sam na podatak da je Vaš blog o Anđelini Džoli, samo u jednom danu, pročitalo 67.000 ljudi. Da li su blogovi, koje po pravilu prati veliko “dizanje prašine“, stvorili svojevrsnu zavisnost? Da li Vi, kao što vozači formule ne mogu bez adrenalina, ne možete bez pohvala jednih i zamerki drugih? 

– Potpuno ste u pravu. Meni je moj blog ono što je narokomanu heroin. Niko mi ne može platiti radost, koju osetim kad osvane tekst, a za pola minuta mi se javi neko iz Australije. Uvek me začudi kako tekst, koji ja ne smatram posebnim, izazove neviđenu pažnju, a onaj za koji bih život dala prođe bez većeg odjeka. Moj blog je, do sada, pročitan gotovo četiri miliona puta.

Nešto ekskluzivno, samo za “Lepotu i zdravlje“ – kad ovaj intervju osvane, verovatno ću u ruci držati knjigu “U zemlji krvi i idiota“, u kojoj će biti objavljeni moji najčitaniji blogovi. Za one koji još uvek vole listati.

■ Događa li se da kažete: „Vedrana, preterala si, nekog si povredila svojim pisanjem“?

– Dešava, ali ne brinem zbog toga dugo, jer nikad ne “grizem“ nemoćne. Oni, koje napadam, zaslužili su mnogo više od onoga što od mene dobiju. Moji krvni neprijatelji su političari i političarke, kriminalci koji sebe nazivaju biznismenima, sveštenici licemeri, sveštenici lopovi, sveštenici pedofili, sveštenici pederi opsednuti ratom protiv homoseksualaca, predsednik moje države koji nam popuje o “pravednosti“ i o tome kako mi Hrvati “kukamo“ umesto da…

Šta? Postanemo bogati poput njega? Davno je napisano da iza svakog velikog bogatstva stoji veliki zločin, zato se ne zamaram “duševnim bolom“ svojih neprijatelja. Uostalom, ja plaćam te kriminalce, ne oni mene.

■ Da li ste muškarcima “bacili rukavicu“ rekavši: „Začudi me kada mi priđe muškarac i kaže da čita moje knjige… jer muškarce duboko u sebi, na moju veliku žalost, još uvek doživljavam kao bića druge kategorije, što naravno nije fer, jer sam okružena fenomenalnim muškarcima“?

– Ne kalkulišem, ne “bacam rukavice“, govorim i pišem ono što mislim, iako bi mi u slučaju “muškarci“ bilo draže da ne mislim ono što mislim. Zaista su bića druge kategorije. Nasilnici, bezosećajni vladari sveta, svaki muškarac drži u šapi sudbinu svoje žene, ako je ne položaju i sudbinu miliona drugih žena. Ne poštuju nas, ne vole nas. Oni vole samo muškarce.

Pogledajte fudbalsku utakmicu. Kad padne gol, jedva se suzdržavaju da ga jedan drugome ne stave. U svlačioni se sigurno ne suzdržavaju. Oni pred ekranom, svršavaju u toplini doma svoga, dok im robinja nosi jedno pivo za drugim. U svim mojim knjigama oni su ono što su i u životu, zato me čudi kad me čitaju. Neka me čitaju, ja svoje mišljenje nikad neću promeniti.

■ Ovo zvuči feministički, a nikad se niste tako deklarisali, već govorili: „Nikad se nisam borila za ženska prava, već se stalno borim za ljudska prava“. Šta mislite, koja prava – u okviru tih ljudskih prava – najviše nedostaju ženama u Hrvatskoj ili Srbiji, Bosni?

– Hvatam se za pištolj kad čujem pitanje poput ovog. Hrvatice, Srpkinje, Bosanke… Da li je moguće da ne shvatate da ne postoje ni Hrvatice ni Bosanke, postoje samo žene, ŽENE, ma gde živele na ovom svetu.

Nedavno se ceo svet zapanjio kad je objavljeno da žene u Švedskoj, u vanbračnoj zajednici, nemaju ista prava kao one u bračnoj. Toga, možda, ni u Bosni nema. Žene
su crnac sveta – pevao je Lenon. Možda su i zbog toga naručili njegovo ubistvo. Mužjaci ne vole kad neko velik govori istinu.

■ Da li Vam se dešava da Vam neko kaže – “ne mogu da razumem šta hoćeš“, a da znate da taj neko nema koeficijent inteligencije ispod 100, budući da kažete da se uglavnom takvima obraćate?

– Zanimljivo pitanje. To mi se nikad nije dogodilo, možda upravo zato što pišem kao neko ko ima inteligenciju 100 za one koji sa mnom dele isti broj. Ljudi mi govore ili pišu da nisam u pravu, ali mi se još nije dogodilo da me je neko upitao “šta je pisac hteo da kaže“?

■ Prethodno pitanje sam vam postavila, jer sam čitajući Vaš intervju naišla na rečenice: „Ni jedan brak nema šanse da opstane. Kad mlada posle mesec dana shvati da je izmanipulisana industrijom venčanica, holivudskih filmova i društva, koje joj prodaje tezu da je dan kada je rekla ‘da’ dan svih dana, počne sanjati o razvodu“. U istom tekstu kažete da živite u “starinskom braku, sa samo jednim muškarcem, junakom svojih snova, od koga će Vas smrt rastaviti“, usput tvrdeći da ste jedina takva žena na svetu. Da li da zaključimo da je brak “bljak“ ili da pokušamo da budemo “druga takva žena na svetu“?

– Brak je za ženu bio i ostao “bljak“. Bljak je izmišljotina države, institucija koja ljude drži pod  kontrolom. Dvoje se venčaju, izrode decu, dignu kredite, zaduže se do smrti, pa sad ti diži ustanak i bori se protiv robovlasnika. U tom mikro svetu robovlasnik je uvek mužkarac, a rob žena, okovana decom i besparicom.

Svojoj kćeri sam davno rekla – za ženu je sloboda ključ svoje kuće u svojoj ruci. Kad imaš svoj ključ možeš birati. Ja sam se izborila za svoj krov i zato, iz drugog pokušaja, živim u idealnoj vezi. Moj muž je meni najbolja žena na svetu.

■ Da li ste se šalili kada ste rekli da bi žene trebalo da budu lukave, pa da ostaju u brakovima, ali da menjaju muškarce kao maramice, jer oni to nama u suštini i jesu?

– I šalila sam se i nisam. Ima takvih žena, upoznala sam ih, kojima je sve jednostavno, jer ne vole muškarce. Oni su im izvor love, zabave, uzimaju od njih šta im treba, menjaju ih za bolje u krevetu ili bogatije. Muž im u društvu osigurava status, jer – htele mi to priznati ili ne – žene se još uvek dele na udate i nesrećno slobodne.

Mislim da su te žene srećnije od onih poput mene koje ponekad, ipak, muškarce doživljavamo i kao ljudska bića. Kad već govorimo o braku, raduje me podatak da na Zapadu 40% ljudi živi samo. Ipak se svet, za žene, menja na bolje.

Kako li će biti krasan život našim sestrama, za deset ili dvadeset godina – bez kuvanja, pranja veša junaku svojih snova, bez pelena, dece, brige o njegovim roditeljima, širenja nogu kad te boli glava… Ah!

■ Da li, generalno, imate drugačiji osećaj kad pišete o nekoj temi i kad pokušate da to o čemu govorite projektujete na svoj privatni život – npr. da li biste rekli svojoj ćerki “super je da imaš dva-tri-pet ljubavnika svake godine“?

– U životu sam dala mnogo intervjua, retko sam naletela na ovako otkačena pitanja. Tučete me mojim oružjem i predobro vam ide. Odgovoriću. Moja je kći udata, a moj je zet fenomenalan muž, i zet, i otac, i sin. Naravno da mi nikad ne bi palo na pamet da joj danas kažem tako nešto.

Dok je bila devojka, govorila sam joj da je za svaku ženu uvek bolje da proba 10 muškaraca ili 15, nego 2 ili 3. Nije me poslušala po principu, kakva majka takva kći.

■ Da li Vam pisanje blogova, u kojima se “obračunavate“ sa pojavama i ljudima s kojima se ne slažete, donosi emotivno olakšanje?

– Čini mi se da bez pisanja na blogu ne bi mogla da živim. Prvi put u životu pišem šta mi je volja, bez panike – da li će mi tekst skratiti, izbaciti, hoće li me nazvati urednik da mi da otkaz, kako će reagovati vlasnik lista… Prvi put slobodna. Mislim da je ovo ipak tajmaut, naši gospodari će naći način – već su ga i našli – da stave internet pod totalnu kontrolu. Srećom, mala sam, nebitna sam, pustiće me na miru?

■ Da li sebe smatrate hrabrom ženom?

– Ne, nisam hrabra, iako često napišem ono što misle hiljade ljudi, a ni u ludilu to ne bi rekli ili napisali. Ja se samo ponašam u skladu sa svojom prirodom, koja mi se uopšte ne sviđa. Kad bi mogla birati, sa vama bi razgovarala neka druga Vedrana.

Preciznije, da mogu promeniti sebe bila bi pomirena sa samom sobom i svetom, kojeg i onako ne mogu promeniti. Na žalost, moju i vrlo često mojih najbližih, ja sam samo ja.

■ Postoji li nešto zbog čega je bolje ove godine proslaviti 64. rođendan nego 46.?

– Postoji. Budući da znaš da imaš sve manje vremena, jače osećaš da je život lep. Oko ljudi u mojim godinama smrt često šeće, njena kosa može te zakačiti svakog trena. Zato ti svaki trenutak u životu i jeste velik k’o kuća.

Podelite:

Povezane vesti