Kada sam prošlog septembra pitala Anđelku Prpić da li može da zamisli rođendan bez rođendanske torte rekla je: „Volim sitne kolače koje naručujem od devojke, koja izgleda kao Francuskinja iz Provanse. Njeni kolači su „kao bakini“, od štanglica do vanilica i čupavaca. Ukoliko su, ipak, torte onda nisu klasične, već neke fenomenalne koje samo ona zna da napravi”.
Ta “naša Francuskinja” je Jelena Perović, koja već devet godina pravi te neodoljive kolače. Da bismo njenu priču ispričali od samog početka, krećemo od Jeleninog rodnog grada…
– Dok sam radila kao pravnica pripravnica u Novom Sadu, dali su mi da sastavim neki ugovor. Pogledala sam ga i pomislila: “Ti, sigurno, nisi na ovaj svet došla zbog ovoga. Postoji nešto drugo što bi mogla da radiš i tako ljude ispunjavaš srećom, a i sebe”. Šta je to otkrila sam tek par godina kasnije.

MODLA 180°C NIJE BIO PROJEKAT
■ Zanimljiva je tvoja rečenica: „Ja nisam poslastičarka, zato pravim kolače koje umem“.
– Pravim kolače na kojima sam odrastala, a sjajno ih je spremala mamina rođena sestra Milena. Baka je poreklom iz Bosne, pa sam zahvaljujući njoj gledala kako izgleda razvlačenje kora preko celog stola. U dvorištu samo imali mnogo jabuka „petrovača“, koje smo mi klinci kupili, a završavale su u bakinoj piti, dok je tetka pravila sve ostalo.
Jedinu tortu koju pravi moja mama u šali smo zvali „gajdobranska esperansa“. Iz detinjstva se najviše sećam čupavaca i oblandi. Taj ukus prepoznajem, pa sam zato tim putem krenula. Modla 180°C nije bio projekat, ni želja za uspehom, već „produžetak mene“.
■ Kada je taj „produžetak tebe“ počeo da poprima obrise posla?
– Tada sam, već, bila u Beogradu. Imala sam učiteljicu joge, koja je tokom nekog razgovora pomenula da su vanilice njen omiljeni kolač. Želela sam da je iznenadim za rođendan, ali ih nikada do tada nisam pravila. Rekla sam majci da ću zbog toga doći u Novi Sad, jer mi je bitno da kada prvi put nešto radim neko bude uz mene.
Recept nisam imala, a u svakom od onih koje sam izguglala nešto mi je smetalo – ili je bilo previše šećera ili brašna, masnoće. Odštampala sam dvadesetak recepata, poređala ih po tepihu, stala na stolicu, odgore ih gledala i sklapala neki svoj recept. Njega i danas koristim.
View this post on Instagram
Zamesile smo vanilice i stavile ih da stoje u frižideru dva-tri sata. Kad sam mamu pitala gde je oklagija, rekla je – nemamo je. Kako nemamo?! Sada je jasno da sam dar za kolače nasledila od tetke (smeh). Moji su mesec-dva pre toga menjali karnišne, tako da je od dela jedne stare – naravno, dobro oprane i dezinfikovane – nastala improvizovana oklagija, kojom su razvučene moje prve vanilice.
Sve što je vezano za Modlu nisam radila svesno i planski. Tako je bilo i s oblikom. Imala sam ideju da napravim klasične vanilice, ali mi nismo imali modlu za njih. U fioci u kojoj je bilo svega počevši od praška za pecivo i vanil šećera, do modlica i gumica, našla sam ovakvu, u obliku cvetića.
■ Kada si postala Modla180°C?
– Dugo sam o kolačima pisala na svom privatnom profilu, a onda mi je jedan prijatelj iz Novog Sada, inače vrlo poslovan, rekao – ne možeš tako, to je neozbiljno, moraš da imaš ime. Sećam se da sam posle tog našeg razgovora krenula pešice od Novog naselja do Petrovaradina. Bila sam ljuta i na njega koji me je kritikovao i na sebe što nemam ideju za ime, a onda sam pomislila – sve što pravim izlazi iz modle.
Ukucala sam, kao da samo mene čeka, i shvatila da na Instagramu već postoji „modla“. Prijateljici, koja ima veze sa marketingom, ispričala sam da sam očajna, jer taman sam nešto smislila, a to ne može. Upitala me je na koliko stepeni pečem kolače i tako je stvorena Modla 180°C.

KAD SAM ZARADILA PRVI NOVAC OD KOLAČA BILA SAM I ZBUNJENA I PONOSNA
■ Pretpostavljam da pamtiš dan kada si prvi put dobila novac za svoje kolače.
– Jedna od žena, kojima sam tada držala časove joge, probala je moje vanilice i rekla da su najbolje koje je ikad okusila. Želela je da ih kupi, a ja sam odgovorila da ih ne pravim za prodaju. Bila je jako uporna, a kad sam najzad pristala pitala me je za cenu. Bilo me je stid da pomenem bilo koju sumu, a i nisam znala koliko bih mogla da naplatim. Rekla mi je – raspitaj se gde su najbolje vanilice u Beogradu i pogledaj cenu.
Kad sam videla cene u gradu bila sam u šoku. U Novom Sadu se za kolače koji se smatraju „kućnim“, a vanilice to jesu, novac ne daje ili se kod baka na pijaci kupe za par stotina dinara. Kada sam ženi koja je naručila vanilice saopštila koliku sam cenu videla, pitala me je „i, koliko tvoje treba da koštaju“, a onda je dodala – zapamti da u poslu nikada ne sme da te bude sramota da kažeš cenu. Od nje se, zaista, moglo učiti, jer je bila u ozbiljnom biznisu.
Dok sam se vraćala kući, s prvim novcem zarađenim od kolača, bila sam i zbunjena i ponosna.
View this post on Instagram
■ Sigurna sam da bi mnogi od nas rekli da su vanilice divne, ali ih je dosadno praviti. Da li se nekad „smoriš“ kada treba da napraviš mnogo vanilica?
– Ne, jer to smatram meditacijom u pokretu (smeh). Pustim lepu muziku ili zanimljiv podkast. Nekad sam znala da se rasplačem od umora, a onda sednem i setim se zašto sam počela to da radim.
■ Kako se odmaraš?
– Šetam kraj Dunava ili sedim, gledam u vodu i čekam “parče Dunava” iz Novog Sada.
NAJDRAŽI KOLAČ JE…
■ Koji je tvoj najdraži kolač?
– Kad uvodim novine nadahnuće su mi ljudi. Uvek zbog nekoga nešto napravim prvi put. Pre dve godine sam pomislila – Bože, svaki kolač u Modli sam pravila za nekoga, ali ni jedan nije bio za mene. Pitala sam se šta bi me obradovalo i – eto „markize“.
■ Rekla si „verujem da će male stvari spasiti svet“. Koje male stvari te najviše raduju?
– Moji prijatelji su spasli moju dušu, a sada je tu i moj Čovek. On je najlepša „stvar“ koja mi se desila. Zajedno smo dve godine, a imam utisak da je tu ceo život. Kad sam došla u Beograd nikoga nisam znala, a bavila sam se poslovima za koje su mi trebali ljudi. Međiutim, imala sam veru i osećaj da je to nešto što treba da radim. Ljudi su, nekako, sami dolazili. Svima sam jako zahvalna.

■ ■ ■ Priču sa Jelenom sam radila za Lepotu i zdravlje