„Smij se u inat svemu“ – zvuči kao uputstvo za preživljavanje u ovim ludim vremenima, ali i kao nešto što je lakše reći nego uraditi, bar ne uvek. Međutim, vredi pokušati i zbog nas samih i zbog tog „svega“. „Smij se u inat svemu“ je naslov Dizgramove knjige, koja će 26. decembra biti promovisana. Pre nego što na promociji dobijete priliku da ga pitate ono što vi želite, pročitajte kako je odgovorio na jedanaest NMN pitanja.
View this post on Instagram
■ U petak ćete promovisati svoju novu knjigu „Smij se u inat svemu“. Kako se osećate kad treba da upoznate ljude koji su vam slali poruke u DM, lajkovali objave, stvarali sliku o vama na osnovu rečenica koje ste objavili?
Uvijek je ljepše uživo, zbog energije koja se ne može poslati porukom, osmijeha koji se ne mogu prevesti u emoji i riječi koje tek licem u lice dobiju pravi smisao. U tim susretima shvatiš zašto pišeš i osjetiš ljude. Uvijek se radujem Beogradu i iskrenosti.
■ Kako ste, uopšte, poželeli da počnete da objavljujete pesme i kratke misli, koje su se ljudima toliko dopale da ih neumorno šeruju?
Nisam poželio da objavljujem „pjesme“, jer to i nisu pjesme. To su moje misli, kratki životni zapisi, osjećaji i istine koje stavim na papir. Moj stil je jednostavan, emotivan i direktan, pišem tako da čovjek odmah osjeti, bez pretjerivanja, bez pretvaranja. Ti zapisi su zasnovani i na psihologiji, komunikaciji, znanju iz više oblasti koje sam godinama učio i živio. Sve je to satkano na moj način: iskreno, jasno i ljudski, da svako može da se pronađe u jednoj rečenici, jer vjerujem da jedna snazna misao može promijeniti nečiji dan, a ponekad i život.
View this post on Instagram
■ Sećate li se svoje prve objave, kada je to bilo i šta je pisalo?
Ja pišem cijeli život, ali i mnogo šta drugo, osim objavljenog. Na društvenim mrežama se ne sjećam tačno prve misli, ali se sjećam trenutka kada sam je objavio. Imao sam tada nula pratilaca i nula lajkova, ali nikada to nisam ni radio zbog toga. Jer svaka iskrena riječ ima svoju snagu, čak i kad je čuje samo jedan čovjek.
VAŽNA MISAO SE NE PLANIRA
■ Kod vas su kratke poruke najava za pesmu. Koliko dugo razmišljate pre no što kažete „ovo je dovoljno dobro za objavljivanje“?
Ne razmišljam, niti planiram. Pišem ono što osjećam, ono što mi je važno u tom trenutku i što imam na srcu. Objavim kada osjetim da je to misao koju treba reći, ne kada je „dovoljno savršena“. Za mene je iskrenost uvijek važnija od pripreme – važna misao se ne planira, ona se osjeti. Ljudi i te kako osjete sta je iskreno. Jer, riječ koja dođe iz srca uvijek pronađe put do nekoga ko je baš tada treba.
■ Vaše pesme i kratke poruke su svojevrsne ode ženi. Koje žene su najzaslužnije za tako topao stav?
Iskreno, nijedna žena posebno nije oblikovala moj stav. Najviše sam uticao sam na sebe, svojim izborima, ulaganjima, greškama, borbama i načinom na koji sam živio. Učili su me i ljudi koje sam sretao, i oni koji su ostali i oni koji su prošli samo na kratko. Sve što danas pišem rezultat je mojih odluka i mog puta, a ne posebnog tuđeg uticaja. Ja sam taj koji je iz svega toga izvukao poštovanje prema ljudima i životu, jer sam ga prvo izgradio u sebi.
View this post on Instagram
DANAS JE TEŠKO BITI „OBIČAN“
■ Kažu li vam nekad prijatelji i kolege – a, što ne pišeš više o nama, muškarcima?
Kažu ponekad, naravno. Ja se obraćam prvenstveno ženi, ali moje poruke su i te kako i za muškarce. Danas je u ovom brzom svijetu teško biti „običan“, vrijedan muškarac – takvi su postali skoro nevidljivi. Srećom, čita me i dosta muškaraca, ali mnogo manje nego što bih volio i nego što bi, iskreno, trebalo. Jer sve što pišem važi i za njih, samo što muškarci rjeđe priznaju da im treba riječ više.
■ Bili ste u 79 zemalja. Šta, za uspomenu, najčešće donosite s putovanja?
Najčešće donesem ono što se ne može u kofere spakovati. Iskustvo, inspiracije, nekad i promjenu u sebi. Ne nosim suvenire, više pamtim ljude, trenutke i osjećaj koji mi je neko mjesto ostavilo. To su jedine uspomene koje zaista traju.
■ U mnogo vaših objava se pominje kafa: Kafa što se u tišini pije; Dosta joj je loših kafa i loših ljudi; Volim ljude s kojima je i obično kafenisanje čarolija…
Kafu često pominjem jer mi je ona mala pauza od svega. To je trenutak mira, trenutak za sebe, nešto potpuno obično, a opet važno. Volim ljude s kojima i najobičnija kafa postane čarolija, ali volim i kafu u tišini, onu koja ti vrati dah i misli i mir. Nekad je to jedini dio dana u kojem čovjek stvarno zastane. Zato je u mojim objavama ponekada kafe, jer je to simbol male, svakodnevne sreće koju svako može sebi priuštiti. I zato što najiskreniji razgovori, i sa sobom i sa drugima, najčešće budu
baš uz nju.
NAJBOLJA JE ONA KOJA TI VRATI MAŠTU
■ Pretpostavljam da Dancima kafa ni približno nije bitna kao rođenom Sarajliji?
Istina je da Danci kafu vole, ali ne na način na koji je volimo mi. Kod nas kafa nije samo piće, nego, navika, trenutak koji vas poveže sa sobom ili sa ljudima. Kod nas kafa ima svoju ljepotu i značenje, a to se ne može prenijeti. U Danskoj je više navika. Kod nas je dio duše.
View this post on Instagram
■ Kakvu kafu volite?
Volim jaku kafu. Onu koja se pije na tenane, bez žurbe, uz tišinu ili dobar razgovor. Kafu koja ti vrati maštu, a ne samo razbudi. Nisam čovjek od komplikovanih napitaka, obična, mirisna, dobra kafa mi je sasvim dovoljna. Najviše volim onu prvu u danu. Ima nešto posebno u tom gutljaju, kao da ti kaže: „Hajde, kreni polako, biće (sve)dobro.“
■ Pre par dana ste napisali:
Dagi Deda Mraze,
Nije problem što smo odrasli,
Nego što smo se zaboravili radovati.
Podsjeti nas, hvala
Šta vas trenutno najviše raduje?
Trenutno me najviše raduje to što sam miran sa sobom, zdrav, ispunjen i svoj.
View this post on Instagram
