Zašto nam je teže da obučemo kupaći nego da smršamo?

Kupaći kostim nije problem, sve što mislimo o sebi jeste... Foto: Na moj način/AI, ilustracija
Kupaći kostim nije problem, sve što mislimo o sebi jeste... Foto: Na moj način/AI, ilustracija

Proteklih nekoliko godina u reklamama u kojima smo nekada gledali isključivo devojke savršenih proporcija, preplanule i zategnute, sada vidimo žene koje imaju manji ili veći višak kilograma, opuštenu kožu, celulit, strije…

Pre četiri godine u Španiji  je ministarstvo za ravrnopravnost pokrenulo kampanju “Svako telo je za plažu“, kako bi podstaklo žene da bez ustezanja pokažu svoja tela, onakva kakva jesu. Međutim, nema te kampanje koja će izbrisati sve ono što tumara našim mislima kad shvatimo da je #doletakoraketa “samo haštag i ništa više“, a da već sutra treba da se u kupaćem kostimu pojavimo na moru, Adi ili Štrandu, bazenu…

Da li je zaista važno kako izgledamo na plaži? Foto: Na moj način/Marija
Da li je zaista važno kako izgledamo na plaži? Foto: Na moj način/Marija

Kako izaći na kraj sa tim osećajem pitala sam Anu Vlajković, koja ima divan običaj da odgovara i iz psihološkog i iz ženskog ugla.

– Danas teško razlikujemo šta je stvarno, a šta je proizvod filtera, pa i veštačke inteligencije. Toliko smo “zalepljeni“ za ekrane koji nam nude mogućnosti da se za četiri nedelje zategnemo ili suzimo struk i bokove za ko zna koliko santimetara, da neretko posegnemo za tim “magičnim rešenjima“. Na kraju se ispostavi da smo bacile novac, a da se nada da nećemo “kipeti“ iz bikinija istopila kao sladoled na +40 stepeni.

Suočavanje sa realnošću može biti poražavajuče. Imala sam dosta klijentkinja koje su otkazivale odlazak na letovanje samo zbog toga što nisu postigle izgled za kakvim su čeznule. Mnogo je zdravije stati u tom kupaćem kostimu ispred velikog ogledala i samoj sebi reći – OK, ovo sam JA, ovo je moje telo, drugo nemam, svakog dana ću plivati najmanje dva sata i moje telo će mi biti zahvalno na tome.

■ Da li pred letovanje ili odlazak na bazen treba uraditi “psihičke pripreme“?

– Neophodne su pre svakog “ogoljavanja“ u javnosti, a pod tim pojmom ne podrazumevam samo trenutak kad telo ostane s minimumom odeće na sebi. Najgori scenario je da počnemo da se poredimo s devojkama od dvadesetak godina. Ne mogu se ja sa skoro pedeset četiri, žargonski rečeno, “stati na crtu“ duplo mlađim ženama, jer to jednostavno nije prirodno, ali problem je što nam je teško da odolimo poređenju.

Htele, ne htele, dolazimo do trenutka kad shvatamo da ma šta da jedemo i koliko god da vežbamo, više nikada nećemo tako izgledati. “Psihička priprema“ se sastoji upravo u tome da prihvatimo svoje telo. Nećemo da ga objektivizujemo, kao što to čine društvene mreže, već prihvatiti kao što prihvatamo da imamo plave ili smeđe oči, određenu visinu ili veličinu stopala.

■ Sigurno je da svaka od nas ima drugaricu ili poznanicu koja ne samo da kaže, već zaista živi u skladu sa stavom “moje telo ne određuje moju vrednost kao žene“. Kako to postići?

– Na ključnoj kosti sam istetovirala paunovo pero da bi me svakog jutra podsetilo da sam, ma kako se osećala tog dana, i dalje ženstvena i poželjna. Retke su žene koje UVEK uspevaju da se odupru društvenom narativu, koji favorizuje određeni oblik tela. Nekada su to izuzetno mršave devojke i žene, a nekada je za dosezanje ideala trebalo imati tih “ne baš malo“ dodatnih kilograma, o čemu svedoče Rubensove slike.

Na društvenim mrežama gledamo “standard“ koji podseća na junakinje stripova ili crtanih filmova, a do njega se uglavnom dolazi zahvaljujući – filterima.

■ Zanimljivo je da u “pretplažno“ vreme najveću frku prave žene koje, objektivno, imaju samo tri-četiri kilograma više no što bi se smatralo idealnom težinom.

– Pre devet godina sam bila očajna zbog četiri kilograma, koje sam dobila tokom jeseni i zime. Tog leta mi nije palo na pamet da se skinem u kupaći kostim, a nosila sam samo farmerke i oversize majice. Međutim, baš u to vreme sam se vratila na ličnu psihoterapiju i naredne tri godine radila na raznim uverenjima, koja sam “gutala“ kao istine, a da ni jedno nisam “svarila“ – uzela ono što je za mene dobro, a odbacila ono što nije. Svaki novi kilogram sam doživljavala kao veliki problem.

Danas uspevam da praktikujem ono što više od dve deceneije uspešno radim sa klijentkinjama, a to je – oslobodimo se od očekivanja koja nam nameće sredina, odabacimo svako “mora“ i “treba“, jer je to jedini način da budemo samopouzdane (i da ponosno “prošetamo“ svoj višak kilograma).

■ Priznale ili ne, žene koje na plažu dolaze sa dečkom ili mužem, pitaju se i da li ih oni porede s drugim ženama. Sigurno nije svaki malo duži pogled, dok prolazi neka zgodna devojka, dovoljan za paljenje alarma, ali…

– Sve zavisi kako od samopouzdanja žene, tako i od kvaliteta partnerskog odnosa. Postoje žene koje bi svom partneru stavile povez preko očiju, ali i one koje zajedno s njim komentarišu druge žene. Ako smo iskrene priznaćemo sebi da i naše oko odluta u pravcu ne samo potencijalne konkurencije, već i zgodnih muškaraca, često dosta mlađih od nas i – to je u redu. To je ljudski.

Svako ko kaže da se nije okrenuo za “nekom devojkom koja savršeno izgleda u bikiniju“, bilo da je žena ili muškarac – baš laže, jer je u našoj prirodi da nam neki neočekivan, lep prizor privuče pogled.

 

 

 

■■■ Tekst sam radila za “Story”

Podelite:

Povezane vesti